G22

g22

Prema društvu za 22. stoljeće

English

I radnici su Hrvati

038 I radnici su Hrvati
  • Već neko vrijeme tvrdim da ova Vlada nije socijaldemokratska usprkos nominalnoj pripadnosti tom dijelu političkog spektra, a nedavno sam se složila i s onima koji tvrde da nije ni liberalna. Da jest liberalna, ekonomsku bi krizu iskoristila za provedbu mjera poput onih u Letoniji ili Bugarskoj – rezanje javne potrošnje 20% u jednoj godini, uvođenje jedinstvene porezne stope od 10%, 30% rezanje zaposlenosti u javnom sektoru, 40% smanjenje plaća u javnom sektoru, i tome slično. Činjenicu da te zemlje imaju najviši rizik siromaštva i socijalne isključenosti, urušene sustave zdravstva i obrazovanja, dosljedni liberali bi prihvatili kao opravdanu. Pozitivni ishodi bi u tom slučaju bili srezani deficit, povoljnija poslovna „klima“ i manja država, a činjenica da u društvu postoje nejednakosti ionako je iz te perspektive neizbježna.

    No, središnji argument u prilog tezi da ova vlada nije ni socijaldemokratska ni liberalna jest da ona tijekom čitavog mandata bilježi seriju ozbiljnih ustupaka nacionalističko-konzervativnoj ideologiji, od ispunjenja zahtjeva branitelja da se odgodi primjena jednog i revidira drugi zakon relevantan za njihova materijalna prava[1], preko odustajanja od građanskog obrazovanja[2], do činjenice da ministar zdravstva ometa provedbu europske direktive o dostupnosti pilule za dan poslije ridikuloznim „testom morala“[3]. Uz takvu „ljevicu“, desnica nam je suvišna.

    Dobro ali, reći ćete, nije li socijaldemokracija svugdje u krizi, i je li onda fer zamjerati SDP-ovoj vladi što ne provodi dosljednu socijaldemokratsku politiku? U velikoj mjeri malaise od kojeg boluje naša socijaldemokracija zaista jest paneuropska, o čemu sam pisala drugdje. No, na to loše europsko naslijedstvo, dodala je domaća socijaldemokracija i vlastite propuste. Iako su se i druge socijaldemokratske stranke u Istočnoj Europi morale hrvati s etiketom komunizma i pokušavati dobiti izbore na socijaldemokratskoj retorici uz liberalne politike, SDP se sučio s dodatnim otegotnim okolnostima. Dok se devedesetih godina politička arena ubrzano pluralizirala, ratne okolnosti su u Hrvatskoj dovele do monolitizacije političke sfere. Vlada demokratskog jedinstva 1991. efektivno je dokinula političku opoziciju. U tom se kontekstu HDZ uspješno nametnuo kao jedini legitimni nositelj vlasti, proglašavajući svaku kritiku destabilizacijom i izdajom[4]. Iako je na izborima 1990. godine SDP osvojio trećinu mjesta u parlamentu, stranka je bila gotovo nevidljiva[5]. Poistovjećivanje jugoslavenstva, agresora i komunizma učinilo je poziciju SDP-a dvostruko nelegitimnom.

    Osim toga, sve političke opcije suočile su se sa snažnom nacionalističkom mobilizacijom, koja je u kombinaciji s ugrozom državnih granica i osporavanja suvereniteta uvukla sve stranke u nacionalističku retoriku. Tako na hrvatskom primjeru imamo posebno dojmljivu ilustraciju zamjene klasnog sukoba onim identitetskim. Maltene preko noći radnici kao nominalni nositelji dotadašnjeg režima nestaju, a novi adresat režima postaje većinska etnička skupina – Hrvati. U novogovoru hrvatskog državotvorstva i njenog predsjednika čak je i riječ „radnik“ izbrisana iz političkog prostora, zamijenjena apolitičnim „djelatnicima“[6]. O zaraznoj moći etničke mobilizacije tog vremena svjedoči plakat Socijaldemokratske stranke Hrvatske iz 1992.g. (prikazan na slici), na kojem Željka Antunović govori ispred natpisa „I radnici su Hrvati“. Taj kratki slogan plastično svjedoči svu bijedu pozicije tadašnje ljevice koja, u nastojanju da se radnike potpuno ne izbriše iz državne politike, stremi dati im vrijednost tvrdeći da su i oni pripadnici etničke većine.

    Mnogi kažu da su to bila takva vremena kad je nacionalni zanos u kombinaciji s prijetnjom suverenosti bio zahvatio sve pore društva, pa i svaku političku poruku. I zaista, ne bi bilo fer u takvim uvjetima tražiti od ljevice da se brzo konstituira u plauzibilnu opoziciju. Nije naime u tome problem, nego u činjenici da SDP i dvadesetak godina kasnije upada u zamku nacionalizma. Vujić u nedavno objavljenoj knjizi navodi da se SDP pod Račanovim vodstvom sve do 2000. nije oslobodio osjećaja krivnje zbog „tereta prošlosti“. Situacija je zapravo puno gora jer sve do danas SDP nije prestao igrati utakmicu na protivnikovom terenu – odnosno identitetskim politikama koje HDZ uvijek iznova uspješno nameće. I danas socijaldemokrati ponavljaju da su i oni branitelji, da i oni vole Hrvatsku, da i među njima ima vjernika. Na svakim se izborima iznova spotiču na hrvatstvo kad se raspravlja o glasovima dijaspore ili o politici prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a jednako tako s pitanjima zdravstvenog i građanskog odgoja, umjetne oplodnje, pobačaja ili diskriminacije seksualnih manjina.

    Ovi su ustupci nacionalističkim i konzervativnim zahtjevima objašnjivi jedino time da stranka i danas nije sigurna u vlastiti raison d’etre, a onda ne može niti uvjerljivo i dosljedno vladati. Između 1988. i 2012. dohodovna nejednakost je u Hrvatskoj porasla s 0.27 na 0.32[7]. Iako po UN-ovom indeksu društvenog razvoja pripada u kategoriju najrazvijenijih zemalja svijeta, kada se taj indeks ponderira za nejednakost Hrvatska pada u nižu kategoriju. Jednostavno rečeno, dobrobiti razvoja u Hrvatskoj su nejednako raspoređene, što je vidljivo i po o tome da je Hrvatska među 5 europskih zemalja s najvišim rizikom siromaštva, uz trajne probleme visoke nezaposlenosti. Pad životnog standarda i rast nejednakosti znači da za sve veći broj naših sugrađana suštinsko pitanje postaje ono gole egzistencije. Takvi su uvjeti prirodno stanište za isključive politike, u kojima je lako kao političko rješenje ponuditi etiketiranje Drugog. Nema u takvom kontekstu puno vajde retorički se zalagati za ljudska prava, zagovarati ravnopravnost, pa ni usvajati neke dobre zakone. Borba protiv nacionalizma i isključivosti ne vodi se na terenu identitetskih rasprava već kroz nastojanje da se svojim sugrađanima osigura egzistencijalna sigurnost i ljudski dignitet.

     

     

    NAPOMENA: Velik dio ovog teksta originalno je objavljen u Političkim analizama, prosinac 2014.


    [1] „Burno na odboru za branitelje“, Jutarnji list, 5. prosinca 2014., dostupno nahttp://www.jutarnji.hr/s-braniteljima-dogovorena-odgoda-primjene-zakona-o-mirovinskom-osiguranju-/1248191/

    [2] Platforma 112 (2014) „Ocjena reformskih kapaciteta Vlade RH u protekle tri godine mandata u odnosu na zahtjeve Platforme 112“.

    [3] Tportal, „Pilula ‘za dan poslije’ ili nečuvena sprdačina ministra Varge“ http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/379240/Pilula-za-dan-poslije-ili-necuvena-sprdacina-ministra-Varge.html

    [4] Kasapović, M. (1995) „Izborni rezultati – analiza“, Erasmus, 3(14): 3-23.

    [5] Dolenec, D. (2013) Democratic Institutions and Authoritarian Rule in Southeast Europe, Colchester: ECPR Press.

    [6] Vujić, A. (2014).

    [7] Državni zavod za statistiku (2012); Nestić, D. (2003) “Inequality in Croatia in the Period from 1973 to 1998.” Occasional Paper No. 17, Zagreb: Institut za javne financije; Nestić, D. (2005). “Raspodjela dohotka u Hrvatskoj: što nam govore podaci iz ankete o potrošnji kućanstava?.” Financijska teorija i praksa 29(1):59-73.

g22

Uključi se

My máme práve na dnes báječný plán a ak si sám,pridaj sa k nám

g22

Podrži nas

Svaka kuna se računa, a sve sudjeluju u organizaciji događaja, održavanju weba i pišu tekstove

Grupa22 je progresivna zeleno-lijeva istraživačka i zagovaračka organizacija predana razvijanju alternativnih modela društveno pravednih, demokratskih i materijalno održivih društava za 22. stoljeće